Priče

Kapetan Milan Grbić: Oplovio globus nekoliko puta, a prvu kćer vidio 7 mjeseci nakon rođenja

Milan Grbić, kapetan tankera m/t Vinjerac, tvrtke Tankerska Next Generation, primio je dana 5. prosinca 2016. u Opatiji Plavu vrpcu Vjesnika, priznanje ljudskosti, znanja i tradicije koje Sindikat pomoraca Hrvatske ove godine dodjijeljuje po 52....

06/12/2016

Milan Grbić, kapetan tankera m/t Vinjerac, tvrtke Tankerska Next Generation, primio je dana 5. prosinca 2016. u Opatiji Plavu vrpcu Vjesnika, priznanje ljudskosti, znanja i tradicije koje Sindikat pomoraca Hrvatske ove godine dodjijeljuje po 52. put. Grbić je momčadsko priznanje primio za human i nesebičan pothvat koji su on i članovi njegove posade poduzeli u veljači ove godine u Karipskom moru, između Kube i Paname.

- Nekoliko članova posade postavljalo je i spajalo cijevi na palubi kad je u jednom trenutku jedan od njih, koji se nalazio na dizalici, ugledao ljude u moru. Odmah su me obavijestili o tome pa smo usporili i javili našima u firmi da mijenjamo smijer plovidbe kako bi pomogli ljudima u nevolji. Trebalo nam je oko pola sata dok smo došli blizu njih, ispalili konop i povukli ih na naš brod. Bilo ih je petoro u dobi od  27 do 35 godina. Pronašli smo ih na prevrnutom brodu koji je još plutao, a držali su se za „kobilicu“. Bili su iznemogli, ispcrpljeni, gladni i žedni. Rekli su nam da su krenuli u ribolov ali je naišao veliki val i  prevrnuo im gliser. Potom su ih struje odnijele još dalje od obale, na nekih 300 milja. Plutali su četiri dana, priča nam kapetan Grbić kojemu su brodolomci rekli kako je pored njih u ta četiri dana i noći prošao veliki broj raznih brodova ali da im nitko nije prišao u pomoć. Prvi dan još im je radila i lampa pa su odašiljali svjetlosne signale, ali bez uspjeha tako da su već pomalo počeli gubiti nadu da će izvući živu glavu.

- Plovim od 1981. godine ali sam se samo jednom, u Mediteranu, našao u situaciji da naiđemo na brodolomce. Drago mi je, naravno, zbog priznanja, ali u trenutku kad smo krenuli pomoći tim ljudima, to nam nije bilo ni u primislima. Jednostavno se podrazumijevalo da im pomognemo, kaže Milan te dodaje kako je etika na moru sastavni dio posla pomoraca koju u Tankerskoj plovidbi njeguju godinama. Tako je, primjerice, i posada tankera Dugi otok prije četiri godine spasila 92 Somalca, također životno ugrožena.

- Kad sam javio mojima u tvrtci da skrećemo s kursa kako bi pomogli brodolomcima u nevolji, odmah su mi uzvratili da nam čestitaju na tome, ističe kapetan Grbić koji je pod svojim zapovjedništvom na tankeru Vinjerac imao ukupno 23 člana posade. Budući da plovi već desetljećima, upitali smo ga što ga je privuklo moru i potaknulo da se odluči baš za poziv pomorca.

- Završio sam srednju školu za radio i tv mehaničara, ali kako je moj otac bio kuhar na brodu na kojem se tražio »mali od kužine«, on je želio da se ukrcam s njim na taj brod. Srećom, sugerirali su mu da nastavim školovanje u struci na Pomorskom fakultetu u Rijeci gdje sam završio za telegrafistu i onda sam se ukrcao na brod kao treći časnik. Moj prvi brod bio je »Priština« tvrtke Jadranplov, koji je za to doba bio jako dobro opremljen, imao je čak i bazen. Isplovili smo iz Jadrana u Montreal, Kanadu. Po prvi put tad sam vidio velike trgovačke centre kakve i mi danas imamo. Za sve nas iz ovih krajeva to je tada bio jedan novi svijet, čudo. Drugi brod na koji sam se ukrcao plovio je od Hamburga prema Kini, Novom Zelandu i natrag. Oplovili smo zemlju za cijeli krug, a putem, čak 28 dana nismo vidjeli ni kopno, a niti sreli neki drugi brod, prisjeća se Milan koji je do danas plovio na 30-ak različitih brodova te nekoliko puta oplovio globus, upoznao sva svjetska mora i obišao sve kontinente. Upitali smo ga za opasnosti na moru i misteriozni Bermudski trokut.

- Čuli smo priče o tim nekim zagonetnim nestancima u Bermudskom trokutu, ali kad smo plovili tuda, držali smo se ruba i zaista nisam primjetio ništa neobično, kaže Milan, a što se opasnosti tiče, na naše iznenađenje ističe kako je na brodu najveća opasnost vatra. To stoga, pojašnjava, što postoji opasnost da požar zahvati zapaljive tvari koje tankeri često prevoze ili dijelove stroja. Iznenadio nas je i njegov odgovor kako je za plovidbu puno opasnije i neugodnije takozvano mrtvo more od onog valovitog i uzburkanog bez obzira na visinu valova.

- Kad je vjetrovito, bez obzira na visinu valova, oni dolaze jedan za drugim, a kod mrtvog mora, razmak od jenog do drugog je dulji pa onda u nekim trenucima doslovno podigne jedan  dio broda od površine, pojašnjava ovaj morski vuk i dodaje kako mnogi pomorci upravo zbog takvih iskustava odustaju od plovidbe. Ne trpe svi ljuljanje, kaže, no napominje i kako su mnogi taj problem riješili spscijalnim magnetima koji se postave iza ušiju, iza centara za ravnotežu.

- Mnogi to koriste i kažu da nemaju problem kad brod uđe u mrtvo more ili ga zahvati nevrijeme, pa prova potpuno potone pod površinu i potom se diže, objašnjava Milan osvrćući se i na puno bolje uvjete na brodovima u današnje vrijeme zbog napretka tehnike. Kaže kako su danas brodovi puno bolje opremljeni, imaju veću nosivost, ali gotovo upola manji broj članova posade. Napredak tehnike omogućio je pomorcima da konstantno budu putem satelita povezani s kopnom, dok su nekoć samo telegrafski komunicirali, što je značilo da su na pučini veći dio dana zapravo bili sami i prepušteni čudljivosti mora.

- Danas smo povezani tako da u slučaju neke ugroženosti odmah možemo pozvati pomoć, a ne čekati da neki brod dođe u domet kako bi uhvatio SOS poziv. No loša strana toga je što su se članovi posade udaljili. Nakon posla svi se povlače u kabine i uhvate mobitela, laptopa, tableta... Nekoć smo slobodno vrijeme provodili igrajući šah, karte, pričajući i slično, prisjeća se Milan otkrivajući još jednu lošu  stranu moderne tehnike. Pomorci su danas, kaže, u mogućnosti svakodnevno komunicirati s obiteljima. Tako saznaju i za loše stvari, a daleko su i ne mogu ništa učiniti što ih onda optereti i otežava boravak i rad na brodu. Godinama unatrag pomorci su pri ukrcaju znali da ih mjesecima neće biti i mirili se s tim  jednako kao i njihove obitelji, govori kapetan Grbić otkrivajući nam i svoju obiteljsku priču. Otac je dviju kćeri, a prvu je vidio tek kad je imala sedam mjeseci.

- Ja i supruga smo razgovarali i dogovorili se kako je bolje da plovim. Plaće pomoraca su i danas ipak dosta dobre za razliku od onih za neka zanimanja koja bi ja konkretno mogao raditi na kopnu. Nema me po nekoliko mjeseci, ali zato smo obje kćeri isškolovali i ono vrijeme kad sam kući provodimo kvalitetnije nego većina drugih koji su stalno zajedno. Možemo si priuštiti neke stvari tako da sve ima svoje dobre i loše strane, kaže Milan i dodaje kako je za posao pomorca, osim ljubavi prema moru i plovidbi, jako važna psihička stabilnost osobe, spremnost na odricanje, timski rad i poslušnost. Hijerarhija je, kaže, »Bog i zakon«. Svatko mora obaviti svoj dio posla da ne bi nastao problem, koji je onda na moru puno teži nego na kopnu. Upitali smo ga je li ikad u posadi imao pripadnicu ljepšeg spola i što je s onom krilaticom da žena na brodu nosi nesreću. Odgovara kako su to gluposti iako on osobno nikada nije imao ženu u svojoj posadi no kaže kako ih sve češće viđa na drugim brodovima, posebice onim iz skandinavskih zemalja.

- Plovio sam na brodovima gdje je članova posade bilo iz svih krajeva svijeta. Vrlo su važni ti međuljudski odnosi, a danas imamo i tečajeve međusobnog ophođenja. Postoji i ocijenjivanje karaktera pa tako Hrvati slove za »zeleno-crvene«. Ocjenjuje se, naime, zelenom ili crvenom bojom, a ova kombinirana znači da su Hrvati ljudi kojima se može i treba reći direktno u lice što i kako da naprave. Indijcima ili Korejancima, primjerice, to se ne može. Uvrijede se pa njima treba prvo reći kako su dobri, pametni, spretni i onda dati zadatak. A kad je tako miješana posada i otuđenost je veća. Teško je uspostaviti komunikaciju zbog različitosti kultura i načina života. Zato su jako važne te obuke i tečajevi, a toga do nedavno nije bilo. Promjene osjetimo i kod kontrola koje su puno strože i papirologije koja je svakim danom sve obilnija. Sve više je toga što se provjerava, čekira... kaže kapetan Grbić koji usprkos svemu i danas, jednako kao na početku, voli svoj posao. Kad smo ga upitali što bi učinio da ima priliku birati poziv s iskustvom koje danas ima, nakon kratkog promišljanja ipak je odgovrio kako bi najvjerojatnije bio pomorac. Mladim ljudima spremnima na strogi ustoj, timski rad i s jakom psihom preporučuje ovaj posao za koji kažu da je »kruh sa sedam kora« jer se, usprkos svim nedostacima i lošim stranama, ipak dobro zaradi, proputuje i vidi sve krajeve svijeta što malo tko drugi, osim pomoraca, uspijeva.

Suzana BANDIĆ/ Zadarski list

Razgovor s utemeljiteljem Tankerske Plovidbe

Razgovor s gospodinom Ivanom Pašom, utemeljiteljem Tankerske Plovidbe Zadarski list u svom izdanju od 20. svibnja 2010. objavio je intervju s gospodinom Ivanom Pašom, utemeljiteljem Tankerske Plovidbe. Intervju prenosimo u...

17/12/2015

Razgovor s gospodinom Ivanom Pašom, utemeljiteljem Tankerske Plovidbe

Zadarski list u svom izdanju od 20. svibnja 2010. objavio je intervju s gospodinom Ivanom Pašom, utemeljiteljem Tankerske Plovidbe. Intervju prenosimo u cijelosti:

- Mornari s područja zadarskog bazena kroz povijest brodarstva su bili svugdje priznati u svijetu, ali nažalost, ovo okruženje imalo je kadrove samo nižeg ranga, tzv. „basa forza". Stalno sam slušao da nam nedostaju strojari, časnici, kapetani, zapovjednici, priča gospodin Ivan Paša, dipl.ing. organizacije i tehnologije brodarstva, utemeljitelj Tankerske plovidbe i inicijator osnivanja Pomorske škole u Zadru, proglašen je zadarskim gospodarstvenikom 20. stoljeća u izboru Zadarskog lista.

Povod našeg razgovora je godina posvećena polustoljetnoj godišnjici pomorske tragedije "Petra Zoranića" i 55 godina od osnivanja najjače zadarske tvrtke. Osim toga, 84-godišnji Paša sljedeći će tjedan svečano otvoriti javnu tribinu „Valorizacija pomorske zbirke" u organizaciji Udruge turističkih vodiča Donat.

- U Pomorsko-povijesnoj zbirci nalazi se i Spomen soba u kojoj su izloženi predmeti, fotografije, članci vezani za tragediju tankera "Petar Zoranić", koja se dogodila 13. prosinca 1960. godine. Ovom tribinom započinje i godina obilježavanja te strašne pomorske tragedije. Želja nam je da uz pomoć mjerodavnih institucija Pomorsko-povijesnu zbirku, uključujući i Spomen sobu, približimo Zadranima, poslovnim partnerima i brojnim znatiželjnicima, domaćim i stranim gostima, na način da je smjestimo u odgovarajuće prostore stare gradske jezgre. Izuzetno cijenim predavače, poput mog nasljednika na kormilu Tankerske plovidbe, kapetana Ivu Mustaća, Zdenka Brusića koji je bio dio tima od samog početka stvaranja Pomorsko-povijesne zbirke, a koju je vodio pokojni Vjekoslav Maštrović. O Zadarskim astronomskim tablicama nadahnuto će zboriti izuzetno drag profesor i stručnjak, Maksim Klarin. O povijesti obrazovanja u pomorstvu govorit će Svetko Perković, ravnatelj Pomorske škole, zahvaljujući kojoj imamo najkvalitetniji pomorski kadar. Od svog postojanja odškolovala je preko 6.000 kvalificiranih pomoraca, a njezina kvaliteta rada potvrđena je međunarodnim certifikatom, kaže Paša.

- Mornari s područja zadarskog bazena kroz povijest brodarstva bili su svugdje priznati u svijetu, ali nažalost ovo okruženje imalo je kadrove samo nižeg ranga, tzv. „basa forza". Stalno sam slušao po svijetu da nam nedostaju strojari, časnici, kapetani, zapovjednici... Zadar ih nema, ali zato ih stvaraju druge hrvatske pomorske škole, što me je stalno proganjalo. Bili smo uvijek podcjenjivani kod austrijskog Lloyda. I to upravo mi Zadrani, čija povijest pomorstva započinje još od kneza Branimira, u vrijeme kada Hrvatska postaje potpuno neovisna država i stvara svoju mornaricu, kaže Paša.

Na našem je području već u veljači 1850. godine započela s radom Scuola nautica, u kojoj se rado spominju predavači Mateo Mersa iz Perasta, kapetan duge plovidbe te Enrico Germani, časnik Ratne mornarice Austrije. Nažalost, ta škola zatvorila se već 1860. godine.

- Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća nije se imalo povjerenja u našu upornost, da ćemo uspješno oformiti tvrtku Tankerska plovidba, a potom i Pomorsku školu. Ključni potez bilo je dovođenje profesora Ive Hekmana u Zadar. Njegovu ulogu u naobrazbi pomorskih kadrova može se sagledati i kroz stručne časopise, a posebice kroz njegovu knjigu Povijest pomorske navigacije. Na stručan način prof. Hekman obrađuje povijest pomorske navigacije od najstarijih vremena do suvremenih dostignuća.

- Otvaranjem Pomorske škole bez opterećenja maksimalizacije profita usmjerili smo poslovanje na dugi rok, stavljajući naglasak na stvaranje kvalitetnih pomorskih kadrova i sigurnost prijevoza. Naš cilj je bio, a što su moji nasljednici i prihvatili, stalna potreba učenja i prilagođavanja sve zahtjevnijim sigurnosnim pravilima i zahtjevima tržišta. U Tankersku plovidbu utkana je maksima: okrenutost znanju i stalnom učenju, ističe Paša, koji je rekao i da o njegovom uspjehu gospodarstvenika i čovjeka govore djela i ljudi s kojima je radio, jer bez dobrih i kvalitetnih suradnika s kojima je mogao rješavati najveće probleme ne bi bilo ni najveće brodarske hrvatske tvrtke, Tankerske plovidbe, Pomorske škole, Odjela za pomorstvo Sveučilišta u Zadru, Tankerkomerca i Turisthotela.

Odrastao u pomorsko-trgovačkoj obitelji

- Moj djed Roko bio je zidarski poduzetnik i imao je brod tipa loger nosivosti 300 brutto registarskih tona. Njegov sin Šime bio je kapetan obalne plovidbe i zapovjednik na svom brodu jedrenjaku. Otac Marko, vlasnik piraneške bracere, bio je mornar-kormilar za vrijeme Austro-ugarske, dok je 1915. godine položio ispit za kapetana Obalne plovidbe. Osim njega, još moja dva strica plovila su na austrijskom Lloydu.

Odgojeni smo u tradicionalnoj pomorskoj obitelji. Kao djeca učili smo sve o moru, brodu i jedrenju, znali napamet sve svjetionike i zaklone u slučaju nevremena. Nažalost, odrastao sam bez majke Marije, umrla je kada sam imao samo 18 mjeseci. Međutim, nas je bilo devetero djece, 5 braće i četiri sestre koji smo jedni drugima bili podrška.

 
Autor: Nenad Marčina / Zadarski List
Back to Top